Bojan Savić Ostojić
O JEDNOJ PESMI MILANA MILIŠIĆA
♦
Koga nije – bez njega se može
I suzdržanost – čija je veća?
♦ Neko je odsutan, ali se spominje. I time nije minuo, ne ostavlja se na miru. Time, činom govora koji se suočava s njegovim odsustvom, koji ga dovodi u vidno polje, Odsutni (prognani? samoprognani?) postaje prisutan. On se ukazuje, izranja personificiran iz evokacije. Iako ona ne želi formom da bude apostrofa, upućena tebi. Reći „Koga nije/ nema“ – znači prezentovati: učiniti prisutnim.
♦ Ko meditira nad odsustvom – još je odsutniji. To je „Se“. Još obezličenije od on. To nisam ja: samouvereni nosilac govora. Izgovoreno nosi govornika, koji, potpuno potlačen govorom o odsustvu, i pod neprekidnom cenzurom, jedva otvara usta.
♦ Kakav treba da bude „govor o odsustvu“? Idealno, nikakav. Odsutni je tabu, nepomenik. Suzdržanost prema njemu je naložena. Imperativ je odsutnog ne govoriti, ćutanjem tautološki potvrđivati njegovo odsustvo, miriti se s njim i prisiljavati se na njega. Samo ga ne izricati. Izgovori li se, odsutni je dozvan. Ostavlja se mogućnost da se odazove.
♦ Ali pitamo se, nad drugim delom distiha koji muca (I suzdržanost – čija je veća?): kome treba pripisati tu suzdržanost? Pripada li ona nama koji smo prisutni, koji smo ostali Prisutni, nasuprot Odsutnom? Ili je taj odnos suzdržanosti na liniji Odsutni – ja: da li je i Odsutni suzdržan prema meni koji govorim, koji sam, iz njegovog ugla, odsutan? Zavisi li od te uzajamne suzdržanosti stupanj odsustva?
♦ I da li je odsustvo stanje (što tvrdi nad-govor) ili jedno dovršivo odsustvovanje, čiji se obodi mogu nazreti, koji će se pretvoriti u prisustvo (što priželjkuje nostalgični govor)?
♦ Odsustvo se opredmećuje:
Prah se odsustva njegovog taloži
U tih stalaktit il u stećak
♦ Uprkos najpre naloženoj, nikom izravno pripisanoj suzdržanosti, distih koji sledi dopušta da se Odsutni opredmeti, da se progovori posredstvom predmeta. Nimalo afazično: nema više povučene crte, cezure, upadljive sinkope, elipse. Glagol koji je s početka proteran se vraća. Govoreće „Se“, na trenutak oslobođeno cenzure, prevodi nemanog/bivšeg u vidljivo. Upisuje ga u oko.
♦ Ali nadmoćni govor, onaj koji ne spominje odsustvo, iako se više ne ispoljava sputanom melodijom i crtom, učestvuje u izboru predmeta iza kojih se traži Odsutni: 1) (tih) stalaktit – neupadljivi ukras tamne i prazne (napuštene?) špilje; 2) stećak (U tih stalaktit il u stećak: te dve varijante opredmećenja dopušta nad-govor nostalgičnoj navali jezika, dodajući: a i uklapaju ti se u melodiju). Aliteracija stalaktit-stećak: iza nje se krije prigušena sinkopa iz prvog distiha, ovde opredmećena suglasnicima.
♦ Odsutni je, dakle, tamo odakle se ne bi smeo, koliko god da se želi, vratiti? Teži li se u to ubediti odsečnim stećkom? Obitava li on to u vremenu i mestu slike, koja se ne može oskrnaviti?
♦ Nastupa praznina, belina. Ona je zadužena da domete dva sukobljena govora, onog nadzorničkog i onog nostalgičnog, relativizuje, vrati na početni položaj. Inicijalno pitanje, zagovaranje nije prevaziđeno: problem treba opet da se postavi. Strofa je isprekidani dijalog. On neće napredovati, neće dovesti do razrešenja, pomirenja. Svaki distih vodi svoj monolog: više se nadmeću u nametanju svojih ideologijâ nego što se slušaju. Nadvladaće glasniji.
♦ Ali nostalgični govor se nepovratno oslobodio time što je, da bi izrazio odsutnog, posegao za znakovima. To je prvi stupanj pokreta upoređivanja, koji će u narednim strofama postati pravilo.
♦ Drugi veliki trijumf nostalgije koja govori je nametanje (ili povinovanje pred neodoljivošću) konkretnog, pa i pitoresknog modusa (prah – talog). Nadzornički govor, koji zagovara apstraktno (suzdržanost), već će u narednom stihu podleći nalogu slikovnog govora. Više ne važi pitanje: slika ili pojam. Postaje bitno kako se tumači slika. Pesma se bespovratno ikonizuje.
Koga nema – brišu mu se stope
♦ (Pitanje: da li je odsutni jedan, ili je tip, personifikacija svih odsustvovanja?)
♦ Navedeni stih je jedina „replika“ govora nadzornika, koji postepeno gubi autoritet. Izvojevani prostor distiha umanjen je na jedan stih. Ali ta skučenost formalno pogoduje elipsi i tendencioznosti govora moći. Govor je taj koji briše stope otišlog i on to priznaje. One se ne brišu same.
♦ Međutim, značajna je promena prvobitnog Koga nije u Koga nema. Na početku nije rečeno odsustvo, već je, apriorno i bez diskusije, proglašeno nepostojanje, ravnodušnost prema tom nepostojanju, i to pomoću ironične, svakodnevne sentence: bez njega se može. Ali u drugoj strofi (rundi), nepostojanje se konkretizuje u odsustvo. Autoritet intonirajućeg deklamatora slabi. On je priznao da je neko odsutan, telesno. Štaviše: da je za njegovo odsustvo odgovoran sam, svojim govorom.
♦ Da li učestalo „se“ tumačiti kao ime koje autoritativni govor neprestano nadenjuje onom Ostalom (prisutnom? napuštenom?)? On se definiše oduzimanjem, eliminacijom od Odsutnog. Odsutni je pregnantniji, prisutniji – puteniji od govorećeg. Tek će se u poslednjim stihovima osmeliti da „se“ zameni ličnijim imenom „Ko“. Ono je i dalje neznatno, tipsko (ne znamo da li je „ko“ samo jedan), ali je gramatički subjektivnije.
Prazni minuti njegov prostor pune
♦ Već je progovorio, tečno, nostalgik; samouverenije i postojanije. Prah odsustva odstupa pred telesnijom (u isti mah i apstraktnom, fantazmagoričnom) sintagmom: njegov prostor. Jezik nostalgije, protiveći se režimskom „brisanju stopa“, širi se na zapreminu (sada je već sasvim sigurno) otišlog tela. Odsustvo dobija oblik. Prostor koji je za njim ostao postaje ograđen, nezapremljiv drugim telom.
♦ Dakle, Odsutni je ipak jedan?
♦ Iza figure poređenja, koja će se nakon sledećeg distiha ustaliti, krije se figura Pesnika – mogućeg identiteta Ostavljenog.
K’o pahuljice sniježne, tople
Prozor napuštene sobe
♦ Na versu rasklopljene zbirke Koga nema stoje stihovi:
Kad bih mogao da zatvorim prozor
Vašeg tijela od kojeg se diže glas
I misli vaše vrt prozračan (...)
♦ Prozor je ovde simbol dostupnosti nepoželjnog, koji ima primese iskušenja i obmane. Kroz prozor se vidimo – ali prozor nas i razdvaja. Nešto nas, gvireći kroz taj izlog, izaziva, ali ga ne možemo imati. Stoga se gonimo da ga ni ne poželimo. Stalno pogledajući ka njemu („kad bih mogao da prestanem da gledam“) i susrećući netremični pogled, osećamo se manipulisanim. Prozor je kriv za sve. Zazidaćemo ga.
Kad raziđemo se – zazidajte na zidu
Prozor – pogled mi uzvraćen
♦ U krajnjem, krnjem osmercu „Prozor napuštene sobe“ (kao i u „Prozor – pogled mi uzvraćen“), nedostaju dva-tri sloga tišine. Oni insceniraju odsustvo. Iako ih ne čujemo, tih par prigušenih slogova – razrešenje kadence – možemo da osetimo, ili kako bi Milišić rekao, da ćutimo.
♦ Ali u pesmi „Koga nema“ prozor napuštene sobe nije proziran. Zasut je vremenskom nepogodom: i praznim minutima i pahuljicama. Tada se konstituiše materijalna transpozicija odsustva: napuštena soba. Njene dimenzije su preciznije, telesnije: ali ona se ne da videti. Prozor je postao zid.
♦ Odsutnog nema. Samim tim, ni njegovog prostora. On se uklanja, neprihvatljiv, sa vida koji se brani od slike prisustva (neraskidivog međuprožimanja tela i prostora). Raskidanjem te veze, ukidanjem i nastambe i nastanjenog, odsustvo se uobličuje, ovaploćuje ex nihilo.
♦ Još povodom prozora:
U Dubrovniku – otvoriš prozor, gledaš
U sobu drugih ljudi koji iz svoje sobe
Gledaju u tebe kako ih gledaš.
To zrcalo u zrcalu u zrcalu
(Unutrašnje stvari, 201)
♦
Koga nema – gdje sad korača
Nad kojom sporom vodom snatri
Lice njegovo – promijenjeno lice spavača
I u imenu mu slova saplet
♦ Znaka pitanja više nema, ali pitanje je samo prigušeno. Odsutni dobija još jedan znak identiteta: samo svoje vreme, koje više ne deli sa napuštenim. Nostalgični govor napreduje, savlađuje čežnju: zamišlja Odsutnog kako se ogleda nad sporom vodom i time prestaje da ga isključivo definiše pošavši od svoje nostalgije. Štaviše, ko doziva Odsutnog, više zavisi od njega: u poziciji je onoga koga čeka. Odsutni je samostalan, slobodan, jer je prihvatio moje odsustvo. A ja, ostavljen, i dalje obitavajući u tom (bivšem) zajedničkom vremenu-prostoru, moram govorom da se branim od njegovog prisustva.
♦ Ovde, jednim smelim, podlim pokretom, i nostalgični govor postaje oružje protiv povratka odsutnog. Odsutni je sveden na niz slika, arhetipova, bestelesnih i virtuelnih simbola. Njegovo odsustvo se na taj način zapravo održava. Stalnim poređenjem, smeštanjem u nepomični – nenarušivi pikturalni okvir: stalaktit – stećak – pahuljice – spora voda – stisak rose.
♦ On snatri. On, jedan, koji nosi ime (I u imenu mu slova saplet). Da li se Odsutnom, ovom slikom nadnošenja nad svoj odraz, pripisuje čežnja, nostalgija (za mnom/ za sobom/ sobom)? Odsutni je tako snažno artikulisan – napabirčen od predmeta. Ja, kojem nedostaje, samo sam senka njegovog prisustva. (A možda sam upravo ja, ovakav kakav sam, slika njegovog odsustva?)
♦ Ali on je otišao. On se kreće. Nomad je, probuđeni spavač, mesečar. Ne mogu ga fiksirati. On nema predmeta u kojima bi mene inscenirao. Pokret mu ne ostavlja vremena da gleda. I ja poželim da se ponašam kao kakav odsutnik, odmetnik. Hoću da se krećem, da lutam. Ali ja sam onaj koji, i dalje, u carstvu njegovog prostora, čeka, gleda, koji ga pogléda. Odsutni je taj koji smelo i, zaboravljajući me svakim korakom, hrabro kroči.
Gdje mu tragovi prestaju – ne zna se
Tako ni rose stisak grani
♦ Odsutni je nezaustavljiv, transcedentalan iako upečatljivo telesan. Da li je pak njegova telesnost samo senka predmeta-prozora koji ga izazivaju?
♦ Snaga elipse u drugom stihu, njena melodičnost i iscrpnost u pomnom traganju za stopama tog imaginarnog tela, za stopama koje iščezavaju.
♦ Traganje se uvek završava (nadomešta) poređenjem sa elementom: Vodom. Voda je ta koja nikad ne stoji, misli pesnik iz prvog distiha. I onda kada pada na prozirnost, i kada se taloži u tišinu stalaktita, i kad vraća odraz – ona nikad ne miruje. Voda je konačni simbol odsustva.
♦ A ja se trudim da ostanem jedno suzdržano, celomudreno, samodovoljno se (po uzoru na sliku Odsutnog). Ali otima mi se pesma – govor o odsustvu.
♦ Kojim jezikom taj uvid da saopštim ako sam, do sada, pevao jezikom koji sam nazivao svojim?
♦ Moram se povući na stupanj iznad, meta. Moram ponovo da pročitam sve započete ideološke definicije Odsutnog (proverbijalna, lažna pitanja: Koga nije/ Koga nema/ Gdje mu tragovi prestaju); zatim sve slike u kojima sam njegovo odsustvo neposredno sebi predstavio, u kojima sam se s njegovim odsustvom suočio. Red je da se u tom, svesno uzaludnom i dokonom uprisutnjavanju ogledam. Red je da od tih pabiraka sprčkam, utelovim i sebe:
A poređuje ga ko ne umije
Od nazočnosti njegove da se brani.
♦ Ko sam JA? Samo onaj ko Odsutnog, pridajući mu provizorni, patvoreni lik, od sebe sve više udaljava. Sa zadnjom namerom da se tim distanciranjem afirmišem kao onaj koji je Prisutan, da prevladam nostalgični govor. Priznajem da se, posežući za predmetima poređujući ga, branim od njegove nazočnosti.
♦ I šta drugo kažem do jedno uzaludno (jer zakasnelo): Marš, odsutni, idi, kreći se – i ponesi sve svoje slike, čitavo svoje imaginarno sa sobom – svoju sobu, svoje prostore – stope – to uspavano, bespomoćno, a neoskvrnjivo lice – ponesi svako sećanje – ali ponesi, to hoću sve vreme da kažem, da uputim Odsutnom, ali on ne čuje – ponesi i Ostalog, mene!
♦ A šta je „nazočnost“? To nije samo prisustvo. Nazočnost je prvenstveno izloženost oku, čak očištu. Nema ideje ni vidljivog tela kao objekta, ni ideje jedinstvenog subjekta-posmatrača. Samo je POGLED u „nazočnosti“ tu, vid, sa svim svojim varkama i odstupanjima, a naročito sa projekcijama sebe u okolinu. Predmetnost proizilazi iz njegove neiskorenjive potrebe za uočavanjem.
♦ Ali još je snažniji poriv za hijerarhizacijom sopstvenih uvida. Segmenti predmeta iz vidnog polja konvergiraju u jednu tačku. Ali ta tačka je odsutna. Ta tačka je Odsutni.
♦ Tačka nenazočna: izostala. Možda odsutna samo sada, pri trenutnom pregledu. Možda će, pri idućoj smotri, prozivci, da se javi, da obznani svoje nad-nazočno prisustvo, koje prevazilazi domete i kreativnosti očišta. U tome je moja nada: da je Drugi prisutan i kada ga ne vidim, i kada ga nisam svestan.
♦ Možda je Odsutni u stvari neko ko je preprisutan. Biće koje me u svemu nadilazi i transcendira. Bogoliko prisustvo, koje ne mogu da ne priznam. Prisustvo od kojeg ne mogu sobom – sebi dostupnim sredstvima – da se odbranim.
♦ Jer, ako to krhko „Se“, to krhko „Ko“ ne odbranim – to treba umeti – pred impozantnom prisutnošću tog nazovi-odsutnog – možda ću upravo ja, koji govorim, postati onaj koga nema.
Milan Milišić
KOGA NEMA
Koga nije – bez njega se može
I suzdržanost – čija je veća?
Prah se odsustva njegovog taloži
U tih stalaktit il u stećak
Koga nema – brišu mu se stope
Prazni minuti njegov prostor pune
K’o pahuljice sniježne, tople
Prozor napuštene sobe
Koga nema – gdje sad korača
Nad kojom sporom vodom snatri
Lice njegovo – promijenjeno lice spavača
I u imenu mu slova saplet
Gdje mu tragovi prestaju – ne zna se
Tako ni rose stisak grani
A poređuje ga ko ne umije
Od nazočnosti njegove da se brani.
iz knjige Koga nema
Prosveta, Beograd, 1972.
